Sunday 31 May 2020
Home      All news      Contact us      English
oslobodjenje - 9 days ago

Dan muzeja: Hodočasnik ljepote

Međunarodni dan muzeja obilježava se u svijetu od 1977. godine, u Hrvatskoj već puna četiri desetljeća, u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra, a ove godine tema je: Muzeji za jed različitost i uključivost. Nit vodilja i osnovna ideja tog poduhvata je da muzejske institucije širom globusa skrenu pozornost većem dijelu javnosti na kulturnu baštinu i ulogu muzejskih kuća u upoznavanju s tim segmentom izuzetno važnim za kulturu svake zemlje. Mada su muzeji i galerije, zbog poznatih ograničenja uvedenih širenjem pandemije Covid-19, protekla dva mjeseca praktično prešli u virtualni svijet i svoje eksponate i izložbe ponudili online, postupno se njihova vrata otvaraju publici. U Zagrebu je sve dodatno zakomplicirao nedavni potres, neki muzeji ozbiljno su stradali i nisu u mogućnosti primati posjetitelje, no tamo gdje je to moguće sve pomalo kreće po režimu “nove normalnosti”.
Biljezi sjećanja
Muzej grada Zagreba na Gornjem gradu, čiji je središnji dio smješten u nekadašnjoj samostanskoj zgradi iz XVII stoljeća, nije znatnije oštećen, upravo na Dan muzeja ponovno je otvoren i stalni postav, kao i prigodna izložbena instalacija “Muzejski život u doba pandemije i potresa” čiji je središnji eksponat nadgrobna ploča biskupa Luke Baratina, koji je biskupiju vodio od 1500. do 1510. godine. Kuriozitet tog izloška kojega struka ocjenjuje kao “najbolji renesansni skulpturalni rad na prostoru kontinentalne Hrvatske” vezan je upravo uz dva potresa - onaj iz 1880. godine, kada su u obnovi zagrebačke katedrale pronađeni prvi ulomci tog vrijednog artefakta i ovaj najnoviji, iz ožujka, kada su tokom sanacijskih radova u iznova oštećenoj prvostolnici opet pronađeni novi ulomci te nadgrobne ploče koja je sada i izložena. Kao da i potresi, ponekad, mogu donijeti nešto dobro.
Stotinjak metara dalje nalazi se Galerija Klovićevi dvori, također pošteđena u ovom potresu, a njen prvi kat ugostio je izložbu fotografija pod nazivom “Od oka k srcu - biljezi sjećanja” Miljenka Domijana. Domijan je veliko ime hrvatske konzervatorske struke, povjesničar umjetnosti i kulture, polihistor, iza kojeg je impozantan znanstveni i istraživački rad u oblasti kulturne baštine. Rođen je u gradu Rabu na istoimenom otoku (1946), školovao se u Zadru, gdje je studirao povijest umjetnosti i filozofiju, kao i u Rimu, gdje je pohađao specijalistički poslijediplomski studij za zaštitu graditeljskog naslijeđa, godinama je bio ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, glavni konzervator Republike Hrvatske, a obnašao je i dužnost pomoćnika ministra kulture za zaštitu kulturne baštine. Laureat je brojnih hrvatskih i europskih nagrada za očuvanje kulturne baštine, zaslužan da je Zadar uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.
Izložba u Galeriji Klovićevi dvori (kustosica Valentina Galović) predstavlja ga u jednom drugom svjetlu, kao pasioniranog fotografa, hodočasnika ljepotom upravo te kulturne, ali i prirodne baštine. “Čuvanje baštine je moja radost i moj zavjet, vječno traženje ljepote življenja moje je životno određenje”, reći će za sebe. Ali i dodati da je “konzervator vokacijom, a fotograf potrebom duše.” To, kako Domijan pronalazi dušu u motivima koje slika, kako nam fotografijom prenosi ugrađeno vlastito znanje povjesničara umjetnosti i osjećaj za reportažni prikaz jednog putnika - putopisca koji luta skrivenim ili dobro poznatim predjelima i prostranstvima mnogih zemalja da bi nam ne samo otkrio nego i promislio svijet, odškrinuo neka nama nepoznata vrata što vode k ljepoti, uveo nas u ta nepregledna prostranstva za koja smo možda i znali da postoje, ali ih nikada nismo vidjeli na taj način - donosi izložba devet fotografskih ciklusa sa nešto više od 300 fotografija i 50 crteža - krokija. Neki od tih ciklusa već su bili izlagani, od 2008. do danas, u galerijama i muzejima širom Hrvatske, u Splitu, Zadru, Cresu, Zagrebu, nešto vidimo prvi put, novina su svakako crteži iz monografije objavljene lani, zove se “Dvije obale”. Željka Čorak tim povodom zapisuje: “Crtež je svakako dopuna istini ljepote. U fotografiji autor je na neki način svemoćan, u crtežu ponizan. U fotografiji nekad prekraja, u crtežu se ispovijeda. Fotografija se može kadrirati na kraju, crtež to radi unaprijed, bez priziva, na početku.”
Izložbu otvara uranjanjem u jedan od praelemenata od postanka svijeta - u vodu. Naziv tog ciklusa je “Kraške ljepotice zadarskog kraja”: veličanstvena je to fotografska oda vodotocima tog podneblja, rijekama i rječicama Zrmanji, Krupi, Paklenici, Karinšici, Krnezi…“Kreativna magija Domijanovih fotografija krije se u osebujnoj osjećajnosti”, zapaža Abdulah Seferović i dodaje da se on ne bavi otkrivanjem već pjesničkim zakrivanjem, da preklapa višeslojne konotacije koje će se gledatelju nametnuti emotivnom snagom. “Domijan gradi metafore”, zaključuje Seferović. Jedna druga velika voda, morska pučina, daleko nebo i stjenovito kopno, morska pjena vala, nevere i vječno plavo u svim mogućim nijansama tema su ciklusa “Mare Morlacco”, dok ciklus fotografija “Terra Toscana” čini poetski zapis o drugom praelementu - zemlji, smeđoj, crvenoj, u svim preljevima okera i žute, razmrvljenoj i zaoranoj, kao nekim velikim češljem uređenoj samo da nam se svidi.
Ciklus “Bukovačka priča” fotozapis je iz 1974. godine, crno-bijela je to fotografija kojom dominira kamen: kameniti je to pejzaž, okamenjen u nekoj vječnosti, u vremenu što je davno prohujalo, u kamenoj arhitekturi tog sela na kraju svijeta, to je i dokument i svjedočanstvo i sjećanje, arhiva slika jednog nestalog života. Da je Miljenko Domijan “Mediteranac par excellence” možda je najočitije iz ciklusa “Anima et corpus”, te fotografske interpretacije slavnih djela iz povijesti likovnih umjetnosti i kulturne i graditeljske baštine. Jer, tu je on doma, u rodnoj kući, u ranom djetinjstvu, okupljali su se, kako se prisjeća, “neki plemeniti ljudi neobična zvanja konzervator”, i otac mu je bio počasni otočni konzervator, životni put tu mu je predodređen. Jer, kako navodi Tonko Maroević: “… kad je netko, poput Domijana, zavičajno u Rabu, samim tim je kod kuće u svim romaničkim prigodama i situacijama, a kad je, također poput njega, formiran u Zadru, blisko mu je sve, od antike do baroka.” I zato je nastala ta “impresivna fototeka univerzalne spomeničke baštine” (T. Maroević), te zadivljujuće fotografije crkvi, katedrala, hramova, njihovih svodova, lukova, rozeta, ali i skulptura u kamenu i drvu u njima pohranjenih, grčkih kipova, mramornih remek-djela jednog Michelangela, Berninija, Ghibertija, Nikole Firentinca, snimanih od Rima do Istanbula, Poreča, Pariza, Ravenne, Segovie, na putovanjima okom kamere po Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Kini, Francuskoj, Turskoj, Hrvatskoj…
Pariški zapisi
Ciklus “Pariški zapisi i flanerije” u središte postavlja flanera, umjetnika šetača, hedonista koji uživa u ljepoti oko sebe, baš onako kako je to opisao A. G. Matoš: “Život je flanerija, manje ili više zabavna, šetanje nepoznatim putom, besciljno flaniranje, najviše onda kad tobože imamo cilj.” Ciklus “Lubenice za dušu” najbolje opisuje Marko Grčić: “Knjiga prizora Miljenka Domijana iz Lubenica nije običan fotografski turistički album: ona je plod jedne budne svijesti, ne samo u dokumentarnom smislu, sklona da sve što opazi u vanjskom svijetu pretvori u intimnu estetsku meditaciju, a da pritom ne zabasa u banalnu hiperestetizaciju.”
Osobno, najdojmljiviji, priznajem i zbog egzotike odabrane zemlje i motiva, smatram ciklus fotografija “Armenia sacr”, jedinstveni fotozapis o armenskoj sakralnoj arhitekturi od V do XV stoljeća. Sam autor nas ovako uvodi u temu: “Armenske crkve, armenska sakralna arhitektura, više je od same arhitekture, ona je neizbrisiv trag u bespućima od Ararata do obronaka Kavkaza, ona je milenijsko okamenjeno kršćanstvo ili, kako reče Rafael Aramian, ‘ključ koji objašnjava našu dušu nalazi se u našoj arhitekturi’”. Fotografije su to na granici fantastičnog i irealnog: što zbog mističnih imena tih samostanskih sklopova, crkvi, katedrala, palača i groblja poput Hagharstin, Geghard, Haghpat, Ashtarak, Sanahin, Amberd, Goshavanz ili Chor Virap koja kao da nam otkrivaju neku novu i potpuno nepoznatu zemlju dostojnu Tolkienove imaginacije, što zbog same fantastične arhitekture tih zdanja, neobičnosti grobnih biljega koji se nazivaju Katch Kar, a čine ih veliki kameni križevi, daleki srodnici naših mramorova i stećaka, što zbog biblijskih legendi iz Geneze: “…u sedmom mjesecu sedamnaestoga dana, arka je nalegla na planinu Ararat…”, što zbog stiha Osipa Mandeljštama: “Kraljevstvo urlajućeg kamenja! Armenija, Armenija! Na oružje zovi robusne planine! Armenija, Armenija!”. Ciklus fotografija o Armeniji i njenoj sakralnoj arhitekturi zaključuje misao lorda G. G. Byrona: “Upravo se u Armeniji smjestio zemaljski raj, u Armeniji se opći potop okončao, tu je golubica našla mjesto svog počinka.” Miljenko Domijan taj raj ovjekovječio je ovom izložbom koja ga, bez sumnje, svrstava u rijetke i tako dragocjene hodočasnike ljepotom.

Related news

Latest News
Hashtags:   

muzeja

 | 

Hodočasnik

 | 

ljepote

 | 
Most Popular (6 hours)

Most Popular (24 hours)

Most Popular (a week)

Sources