Sunday 31 May 2020
Home      All news      Contact us      English
oslobodjenje - 8 days ago

Nova kolumna Edina Avdića: Michaelov svijet

“Većina ljudi ima problem da bude fokusirana na ono što se trenutno dešava. Ljudi sjede po hramovima u Indiji 20 godina kako bi to dosegnuli. Rade jogu. Meditiraju. Pokušavaju da dosegnu to stanje. Većina ljudi živi u strahu zato što projektujemo stvari iz prošlosti u svoju budućnost. Michael je u tom smislu bio mističan. Njegov mozak ga je uvijek držao u sadašnjosti. Ni prošlost, ni budućnost... Njegov dar nije bio odraz, brzina, šut... njegov dar je bila apsolutna prisutnost u datom trenutku. To je bila najveća prednost.” Kako je pristao na snimanje? Za sve ove godine i valjda milion pokušaja da se opiše Jordanova psiha, ovo je vjerovatno najbolja definicija koju sam pročitao. Autor je Mark Vancil koji je iz neposredne blizine godinama pisao o Bullsima, koji je o Jordanu napisao knjigu i koji se pojavljuje u nedavno završenom dokumentarcu “The Last Dance”.
Deset epizoda je došlo i prošlo, ali oklop Michaela Jordana nije probijen. Kada je tadašnji šef NBA entertaimenta, današnji komesar lige Adam Silver dobio pristanak Michaela Jordana i Bullsa da kamere budu stalno prisutne u sezoni Chicaga 1997/98, osnovni dogovor je bio da materijal ne smije biti korišten ako to ne odobre i jedan i drugi. Ljudi koji su radili ovaj dokumentarac su radili i dokumentarac o Allenu Iversonu i to je navodno prevagnulo da Jordan da svoj pristanak. Iz nekog razloga sviđao mu se taj film. Nijedan kadar nije snimljen u bilo kojoj Jordanovoj kući. Trenuci dok Michael zakrvavljenih, žutih očiju ispija viski i puši svoje omiljene tompuse i dok verbalno uništava svoje neprijatelje, svi redom su snimani na iznajmljenim lokacijama ili domovima Jordanovih prijatelja. Tri Jordanova saradnika su producenti ovog uratka tako da je malo šta prepušteno autorskoj slobodi. Zato nema jedine osobe koje se plašio, njegove bivše supruge Juanite. Zato nema previše komentara Horacea Granta koji se redovno suprotstavljao Jordanu, zato nema Craiga Hodgesa, zato nema Sonnyja Vaccara koji je stvorio njega kao Nike ikonu, ali je zatim dospio na crnu listu te firme, zato nema previše pojavljivanja njegove djece.
Michael Jordan je uvijek bio izuzetno privatna osoba. O njegovom životu van košarke se znalo vrlo malo, gotovo ništa. Znali smo da voli da kocka, igra golf i puši tompuse. Znali smo da ne voli repere. Što ga je jednom prilikom zamalo koštalo života. To je bilo to. Oklop koji je gradio godinama, a posebno nakon ubistva njegovog oca, postao je neprobojan i ta priča isijava iz svake epizode. Sve se vrti oko košarke. Saznati kakav je Jordan zaista je gotovo nemoguće. Otvara se tačno onoliko koliko želi. Ništa više. --- Jordan i danas živa nevjerovatnu popularnost/ L #39;equipe L‘equipe/ ---
Nekih emotivnih trenutka, doduše, ima kao što je čisti audio iz svlačionice Bullsa nakon osvajanja titule protiv Sonicsa i Jordanovih jecaja zbog smrti oca na podu u trenucima dok ostali slave. James Jordan je bio osoba koja je u Michaelovom životu značila gotovo sve. Ali toga nema previše u Jordanovim riječima. Čak imate dojam da više saznajemo o ubijenom ocu Stevea Kerra i njegovim emocijama nego o osjećanjima glavne zvijezde ovog dokumentarca. Neke stvari ipak naslućujete. Jordan je najviše želio da ga tata cijeni. Njegov kompliment je bio najveći kompliment. To valjda i objašnjava Jordanova druženja sa sredovječnim muškarcima kroz čitav drugi dio karijere. Ako pogledate i kroz ovih deset epizoda, ljudi koji se druže sa Michaelom nisu njegovi vršnjaci, saigrači pogotovo. Uglavnom su najbliži šestoj deceniji života. Tek smo kroz nedavne izjave njegove djece saznali da je Mike odličan tata. Neki iz zlobe, a neki iz neznanja su često potezali argument da čovjek sa takvim stavom ne može biti dobar pedagog. Jednostavno nisu bili u pravu. Za Jordana je i zbog načina na koji su funkcionisali njegovi roditelji kuća bila svetinja.
Surovost Jordanovog odnosa prema saigračima i protivnicima na terenu je bilo ono o čemu su se ispredale legende. Čak i za one koji nisu znali ništa o njemu dovoljno bi bilo da pogledaju govor prilikom prijema u Kuću slavnih. Tu nema nikakvog foliranja i namještanja. Sve je apsolutno prirodno. To je bio on. To je bio način na koji je funkcionisao. Malo ko je znao da plasira najveću uvredu saigraču kao Mike. Cinizam, kolutanje očima, stalne provokacije i sukobi su bili kao doručak. Kočnice kada je teren u pitanju nije bilo. Jordan nikada nije tražio popust i nije ga davao nikome. Rezervni centar Joe Kline je plakao nakon osvojene titule 1998. godine, Michael ga je pogledao i rekao: “Šta ti plačeš? Ovo sam ja osvojio za tebe!”. Zamislite takvu reakciju bilo koga drugog. I najtvrđe srce bi se makar malo raznježilo u tom trenutku. Ne i Jordanovo. I to samo nekoliko trenutaka nakon što je napravio jednu od najboljih sekvenci u istoriji ove igre.
Mnogi su pokušali da oponašaju Jordanov način. Nikome nije uspjelo. Teško je glumiti nešto. Posebno na duže staze. Svi smo slušali priče o nestvarnoj volji, treninzima, posvećnosti, energiji, želji za pobjedom. Ali sve te stvari Michael je osjećao u sebi. Nije čitao o tome, nije gledao filmove, nije vježbao pred ogledalom taj pristup. Tako je radio bez savjetnika i usmjeravanja. Drugi su pokušavali da budu takvi, ali kao i za mnogo stvari u životu, sa tim se rodite. Kako je to čuveni trener UNC-a Roy Williams opisao: “Jordan bi na terenu upalio motor i nikada ga ne bi ugasio”. --- Dennis Rodman, Scottie Pippen, Michael Jordan, Ron Harper/ ---
Brzina manje nije postojala ni na treningu ni na utakmici. Bio to oktobar ili januar ili juni. Bio to Olympiacos u Parizu ili Utah u Salt Lake Cityju. Zato njegov način pod stare dane nije funkcionisao u Washingtonu. Jezik i surovost su ostali, ali godine su ga ipak usporile. Dok je bio crna mačka, kao protivnik si uglavnom bio nemoćan, kao saigrač si uglavnom gutao jer ono što je on radio na terenu, nije mogao niko drugi. U Washingtonu je to izazivalo totalni animozitet saigrača jer više nije mogao da stalno dominira, a uvrede su pljuštale kao u najboljim danima.
Sve na stranu, popularnost Michaela Jordana i danas traje nesmanjenim intenzitetom. Znojnica na laktu, kratke čarape, dugi šorc, žvaka u ustima, najprodavanije tene ikada, odijelo i kravata van terena, osmijeh od milijardu dolara. Sve je to njegov patent. Kako sam kaže, sve je to stvoreno igrom na terenu. Bez njegovih košarkaških majstorija niko ne bi mario. Ali marimo zato što je u košarku uložio sve. Legenda o Jordanu u 2020. djeluje jednako snažno kao i prije 25 godina. Kada kaže da bi mogao da igra i danas, nekako mu potajno vjeruješ jer svi znamo da je dovoljno lud. Iako krvave i žute, njegove oči i dalje odaju najvećeg takmičara kojeg je košarka ikada vidjela.

Related news

Latest News
Hashtags:   

kolumna

 | 

Edina

 | 

Avdića

 | 

Michaelov

 | 

svijet

 | 
Most Popular (6 hours)

Most Popular (24 hours)

Most Popular (a week)

Sources