Sunday 31 May 2020
Home      All news      Contact us      English
oslobodjenje - 8 days ago

Palestina kao metafora

Na posljednji petak ramazana pada Dan Jerusalima koji već četiri decenije dobar dio svijeta islama obilježava kao Jeuvm-ul-Kuds na arapskom, ili Ruze-Kods na perzijskom. Jučer je, dakle, bio taj “dan svetog grada” sve tri vjere koje su potekle od Božijeg poslanika Ibrahima ili Abrahama. Na Haremu-Šerifu, oko džamije Al-Aksa i pozlaćene Kupole na stijeni bilo je pusto, samo čuvari i goleme ptice. A na taj petak prošle godine okupile su se na džumi dvije stotine hiljada vjernika. Neće biti osobito drukčije ni poslije petnaestak dana kada pada Jom Jerušalajim, Dan Jerusalima, kojim Izraelci broje godine otkako su za junskog rata 1967. stari, istočni dio “svetog grada” osvojili i kasnije pripojili “vječnoj jevrejskog prijestonici”. Cijeli grad još je pust, kakav nije bio ni kad su po njemu hodali i ginuli proroci. Ili, kako kaže Munib Abu Asab, koji živi od vodanja turista po Jerusalimu: “Ni ratovi se ne mogu mjeriti s ovim koronavirusom, a ova 2020. mi je najgora godina u životu”. --- Al-Aksu ne obilaze turisti Ahmad Gharabli/AFP --- Jadanje Hafizu Širaziju Nego, ko će o čemu, a ja o poeziji kojom cijelog života nastojim da začinim i potkrijepim smislom politička i sva druga ljudska zbivanja. Iz Zagreba mi je Tatjana Paić-Vukić skoro poslala pjesmu Nedžvana Derviša, koga je otkrila na sajmu knjige u Puli 2016, i jedina ga s arapskog prevodi na ove naše jezike. A da je pravo poetsko otkriće daleko izvan arapskog jezika neka potvrdi Raul Zurita, nacionalni pjesnik Čilea: “Nisam vidio ništa u što sam vjerovao, ali ako postoji Bog, onda je to isti Bog i za mene i za palestinskog pjesnika Nedžvana Derviša. I ja takođe nosim u srcu Palestinu i Jerusalim”.
Pjesmu je Tatjani poslao sam pjesnik iz Jerusalima, 9. marta 2020, pa sam pomislio da je i napisao pod dojmom stanja u koje je ova pandemija dovela cijeli svijet. A pošto joj je naslov “Jadanje Hafizu Širaziju”, požurio sam da je povežem s običajem koji se širio daleko od Perzije da se, kad čovjek ne može da riješi neko svoje životno pitanje, otvori nasumce Hafizov “Divan” i tamo nađe odgovor. Naveli su me malo i početni stihovi: Imao sam običaj buditi Hafiza/ Iz njegova počivališta u vrtu/ Da mu se pojadam na ludilo ovog vremena/ Ili na ludilo svojih ljudi...
Iako je znao da mu ni on neće znati odgovor, pjesnik se vjerovatno ranije jadao Hafizu na drukčije ludilo koje je ovladalo ljudima oko njega, pa kaže: Umoran sam i očajan/ Zbog Kurda i Turaka/ Perzijanaca i Arapa/ Oni su mi ujaci, ovi stričevi.../ Nisam ih mogao okupiti za blagdan/ Ni na svadbenom piru/ Koliko sam ih volio, uzalud,/ Koliko sam razmišljao o njima, bez nade/ Njihova izgubljena sreća/ Stala mi pržiti u ruci kao Sunce... Ono što automatski čovjeku padne na pamet kad se pomene njegovo prezime, a ni njemu ne može biti svejedno, Nedžvan se poredi, a ako se nešto o njemu traži po internetu i poistovjeti s Mahmudom Dervišem, najvećim palestinskim pjesnikom. Iako je prevođen na trideset drugih jezika, na balkanskim ima malo šta o Nedžvanu osim izbora “Više nemamo što izgubiti” u prijevodu Damira Šodana s engleskog, u izdanju Shura Publikacije, Opatija, 2017. i nekoliko pjesama u prijevodu Tatjane Paić-Vukić u CROSBI-ju, 2018. “Sveti grad”, oko kojeg se vrtjelo sve što se od biblijskih vremena događalo na Svetoj zemlji, dobio je jednog vrsnog pjesnika. --- Mahmud čita poeziju ---
Mahmud Derviš je tako dobio svog nasljednika, a Nedžvan je to i zaslužio. Bilo je i vrijeme da se pojavi, pola vijeka je prošlo od Mahmudovog iskoraka iz Palestine. Mahmud nije živio u Jerusalimu, rodno mu selo Birva u Galileji je sravnjeno sa zemljom koju su nazvali izraelskom, pa je odrastao, pisao pjesme, zaljubljivao se u školske drugarice Jevrejke i bio zatvaran kao komunista u Aki i Haifi. Obojica su Derviša pisala o Jerusalimu, uzdigla su ga do nebeskih poetskih i duhovnih visina. Gdje god da su Palestinci živjeli, okretali su se prema kur’anskoj Al-Aksa džamiji, na kojoj su prvih godina i svi muslimani zamišljali svoju kiblu. Obojica su svome palestinskom identitetu dodala i univerzalni. Ali je bar do sada Mahmudova pjesma “U Jerusalimu” u svijetu imala mnogo više odjeka i tumača.
Nedžvan je rođen 1978, kad je Mahmud skoro ušao u četrdesete. Imao je tek deset kad je Mahmud pisao i sa Edwardom Saidom redigovao deklaraciju o proglašenju Palestine i već postajao “svjetski pjesnik”. Mahmud je pozvan u New York, i dobio američku vizu, na PEN-ov susret pedeset svjetskih pisaca. O njemu se pisalo da se Palestinom koristi kao metaforom za izgubljeni raj, rođenje i uskrsnuće. Univerzalnim poetskim porukama, simbolima i jezikom nadgradio je svoj palestinski, arapski i vjerski identitet. Tako su u zapadnim kulturama kao svoji najveći pjesnici prihvatani Dželaludin Rumi, Hafiz Širazi, Halil Džubran ili Rabindranat Tagore s još daljeg Orijenta. Tim veći je svjetski uspjeh Mahmuda Derviša što mu je baš ta palestinska metafora bila velika prepreka.
Jerusalim je, kao svetinja religija koje su obilježile zapadnu civilizaciju, već imao svoje mjesto i u svjetskoj poeziji. Italijan Torquato Tasso objavio je svoj junački ep “Oslobođeni Jerusalim” 1580-ih godina. Smatra se pretečom barokne književnosti, a okosnica mu je Prvi krstaški rat protiv muslimanske vlasti u Jerusalimu, kako bi se oslobodio grob Isusa Krista. Književna vrijednost mu je što je, uz isticanje jedinstva kršćanskih naroda, opisao i krvoločnu stranu krstaških ratova, pljačku, otmicu žena, masovni pokolj muslimana i oskrvnjenje njihovih bogomolja. Ep je narednih vijekova nastavio da utiče na mnoge zapadne pisce romantizma i drugih književnih pravaca. Na njega su se pozivali ili ugledali Lope de Vega, Edmund Spenser, Goethe, Hugo i Bayron. A u hrvatskim krajevima je uticao na Ivana Gundulića, Mažuranića, Kukuljevića.
“Novi Jerusalim” je engleski pjesnik William Blake uključio u svoje “Vječno Evanđelje” (The Everlasting Gospel), koje je počeo pisati 1810, ali nije nikad završio. Ta romantična proročka pjesma je poziv na otpor nastupajućoj industrijalizaciji, a “Novi Jerusalim” je “zelena i lijepa engleska zemlja” oslobođena od “sotonskih fabrika”. Pozivajući se na biblijski “Novi Jerusalim” iz Knjige otkrivanja kao na grad u kojem žive Bog i njegovi sljedbenici, Blake je želio da Engleska postane takav “raj na zemlji” koji je više ličio na ruralne četvrti kakve i danas vole Britanci. Možda je zato pjesma na stihove njegove poeme postala nezvanična engleska himna. Nedavno je u londonskoj galeriji Tate prvi put priređena izložba ilustracija koje je napravio sam Blake, koji se bavio i gravurom i grafikom.
Jerusalim se rijetko nalazi u poeziji na južnoslavenskim prostorima. U srpskoj starijoj književnosti ima samo “putešestvija k gradu Jerusalimu”. Od hrvatskih pjesnika u Tina Ujevića imaju stihovi o ženi kao “ognju duševnih emocija”: Pred njenim likom da se skromno klekne/ u slavu bola i u slavu snova/ kao pred neki živi Jeruzalem/ I da se plače, da se vjera rekne... Od mlađih bosanskih pjesnika, u Hadžema Hajdarevića ima na jednom mjestu samo “nebnog Jerusalima”. Ali u Stevana Tontića je to vrlo “zemaljski” grad, u kojem se našao zatečen 1995. godine kao učesnik poetskog festivala. Spremajući knjigu o Nakbi, zamolio sam ga da mi pošalje pjesmu u kojoj sam našao poetski skriven poziv Jevrejima i Palestincima “na prekid krvavog pira”. Evo nekoliko njegovih stihova: U Jerusalimu, u zemaljskome,/ koračam uzbuđen a sav loman –/ obreh se ovdje gnan, bezdoman./ Al ko je ikad svoj na svome?/ Ko zna kad izdan je, kad ubijen?/ Hodaš pogružen ili zanesen./ Danas pred slikom Spasa svijen,/ sutra već bombom raznesen...
Govoriti o Jerusalimu u poeziji s prostora Svete zemlje bilo bi nemoguće bez jednog Izraelca koji je svojim pjesmama o “svetom gradu” ispunio cijelu knjigu. Jevreji vjernici imaju već dosta Jerusalima u Tori koja se pri molitvama recituje kao poezija. U pisanoj savremenoj poeziji Izraela ima takođe pjesnikinja i pjesnika koji spominju Jerusalim kao simbol povratka iz milenijskog zbivanja po svijetu. Takva je Nell Zier. Ili Naomi Shemer, koja je svoju pjesmu “Jerusalim od zlata” o izgonu i lutanju Jevreja do konačnog povratka napisala uoči samog rata 1967, a u njoj već izrazila radost zbog osvajanja cijelog Jerusalima, pa se i danas pjeva kao patriotska pjesma.
Ima i među Palestincima pjesnika osim dva Derviša koja su pisala o Jerusalimu, poput Muinu Besisua, ali među Jevrejima je samo Yehuda Amichai, čija je poetska snaga daleko prešla obale Mediterana. Iako je umro 2000, još mu ne vide nasljednika u Izraelu, kao što Nedžvan nasljeđuje Mahmuda Derviša za koga je Amichai takođe na “drugoj strani” bio najbolji pjesnik. Prozvan je “mađioničarom riječi” i prevođen na 33 jezika, uključujući i hrvatski. U prijevodu Đure Vidmarovića i Jelene Zaričnaje, objavljena je knjiga njegove poezije “Ja, moje srce, istok, zapad” u nakladi “Bošković”, Split, 2006.
Na arapskoj i palestinskoj strani zna se jednostrano gledati na uspjeh “protivničkih” umjetnika, i obrnuto. Prošle godine u izdanju MEU univerziteta u Amanu objavljena je knjiga Amire Salah “Jerusalim u Poeziji”. Poredeći pjesme Williama Blakea, Mahmuda Derviša i Yehuda Amichaia, ona od posljednjeg uzima samo onu koju je napisao poslije izraelske okupacije Istočnog Jerusalima. Kad bi se sudio samo po pjesmi “Jerusalim je lučki grad”, Amichai bi se svrstao u isključive apologete okupacije palestinske zemlje i gradova. Kao ortodoksnog Jevreja i učesnika u ratu s arapskim vojskama, i njega su ponijela osjećanja pobjede, pa je Jerusalim, iako udaljen od mora, vidio kao brod koji plovi prema nebu uz pjevanje biblijskih psalama.
Ima, međutim, Yehuda Amichai pjesama o Jerusalimu u kojima se osjećaju posljedice te okupacije i po Jevreje i Palestince. Na primjer, opisao je nešto što sam i sam vidio kad sam prvi put prošao starim Jerusalimom nastanjenim Palestincima nad kojima su visile izraelske zastave i stražarili izraelski vojnici. Kaže, tako: Na krovu Starog Jerusalima/ visi veš na kasnom popodnevnom suncu/ bijeli čaršafi žene koja je moj neprijatelj/ peškir muškarca koji je moj neprijatelj/ da obriše znoj sa čela./ Na nebu Starog Jerusalima je zmaj dječiji/ na drugoj strani žice je dijete/ ne mogu da ga vidim od zida./ Izvjesili smo mnogo zastava/ oni su izvjesili puno zastava/ da nas učine da mislimo kako su oni sretni/ da oni misle kako smo i mi sretni. Ili kratka pjesma “Ekologija Jerusalima”: Zrak nad Jerusalimom je zasićen molitvama/ i snovima/ kao zrak nad industrijskim gradovima./ Teško se diše./ I s vremena na vrijeme novi tovar povijesti stigne/ a kuće i kule su njen materijal za pakovanje. Palestinski san Vraćam se Mahmudu Dervišu i njegovoj pjesmi “U Jerusalimu”. Na izvjestan način pola vijeka se vraćam tom bardu arapske i palestinske poezije, pa mi se može zamjeriti izvjesna pristranost. Pa i ako je ima, on je zaslužuje. Očarao me kad sam, još kao student, gledao kako se stapa s masom koja ga užarena sluša i kliče dok govori pjesmu “Tel al-Zaatar”. Bio je u mom bagdadskom domu još 1979. Početkom 1980-ih sam ga doveo iz Bejruta na Sarajevske dane poezije, iako to izgleda nisu ni znali organizatori te manifestacije koji su mu 2008. dodijelili Bosanski stećak. Bila mu je to posljednja nagrada u životu, jer mu tri mjeseca kasnije umorno srce nije izdržalo operaciju u Houstonu. Tada mi je rekao Kebberna, Abu Lejla, kebberna! - Ostarjeli smo, Abu Lejla, ostarjeli! Kasnije sam vidio taj stećak u mauzoleju koji su mu Palestinci podigli iznad Ramalaha, po uzoru na rodno selo Birvu u kojem nije mogao biti pokopan, iako je želio. Bilo je zamjerki zbog veličanja nacionalnih pjesnika, ne bi možda ni Mahmud Derviš volio da vidi tu novu Birvu, ali kad još ne mogu ni svoju svoju domovinu da imaju, mogu bar najvećeg pjesnika da veličaju.
Ono što bi Mahmud, vjerujem, volio jeste da se bar u poeziji ostvaruje njegov palestinski san. Da, volio je svoju pjesmu o Jerusalimu, ali bi sigurno zagrlio svog prezimenjaka Nedžvana kad bi čuo kako izgovara stihove iz svoje pjesme “Jerusalim I i II”: Kad odem iz tebe, pretvorim se u kamen/ Kad ti se vratim, okamenim se... Nisam ni ja do prije dan-dva znao za tu pjesmu u prijevodu Damira Šodana u kojoj još kaže: Stajali smo na brdu/ da ti prinesemo žrtvu/ i kad vidjesmo da se ruke u vis dižu/ prazne/ shvatili smo/ - mi smo tvoja žrtva. I dalje: Čujem čitanje Kur’ana i šuštanje ćefina/ Čujem prah ožalošćenih/ Jer sahranjuješ me neprestano, a nije mi ni trideseta/ I svaki put se zbog tebe/ Ponovo vraćam iz zemlje/ Stoga dođavola svi ti što u pjesmama te hvale...
Za pjesmu Mahmuda Derviša “U Jerusalimu” mnogo se više zna. I na razne načine se tumači, i onako kako bi pjesnik volio, i ne bi. Naglašava se politička poruka, pa se, iako je bez sumnje ima, ona tako isušuje, banalizuje. Poezija ne trpi interpretaciju i nadinterpretaciju, ona je da se sluša i osluškuje. Tako ona Amira Salah u kamenu koji svijetli vidi čak palestinsku djecu koja za vrijeme intifade bacaju kamenje na izraelske vojnike. Ipak, da se vidi i prostorni domet te pjesme, da napomenem kako je najčešće citirani prijevod pjesme učinio Fady Joudah, doktor i pjesnik rođen u Teksasu, sin izbjeglice iz Palestine. I Udi Horesh, američki Jevrej koji je prevodio pjesmu, kaže da je u njoj postignuta “gotovo savršena” uravnoteženost između simbola islama, kršćanstva i judaizma, ali da u Jerusalimu “nema simetrije između naroda koji ga okupira i naroda kojeg okupator ugnjetava”. Iako je jasno da je vojnikinja koja naratora ubija Izraelka, a on sam Palestinac, on u zajedničkoj prošlosti vidi poruku mogućeg pomirenja. I uvažavanja Drugog, na čemu je sam pjesnik mnogo insistirao u svojoj poeziji, prozi i javnim nastupima. “Poezija je ta koja drži ljude zajedno”, rekao je jednom. “Kain ubija Abela, istina je, ali uprkos svega ostaju braća, a istovremeno su žrtve.”
Ima jedna uvažena američka pjesnikinja koja posebno voli poeziju Mahmuda Derviša. Naomi Shihab Nye, po ocu Palestinka, rastužila se kad je, iako živi u Houstonu, saznala da pjesnik u tamošnjoj bolnici očekuje operaciju srca, pa je napisala pjesmu “Izdrži!”. Ona kaže da se “njegova briljantnost razlila po svim jezicima, iako ga arapski posjeduje”. Ali ima i priču koju joj je donio Michael Nye, njen suprug i fotograf. Danima je obilazio palestinski izbjeglički logor u Jordanu. Pratila ga je jedna djevojčica i tražila da je uslika s kamenom na kojem je ispisana neka pjesma. Učinio je to, a kad je upitao čija je to pjesma, odgovorila je: “Moja”. Naomi je tu fotografiju stavila na korice naredne zbirke, ali je neko ubrzo upozorio na to da su to stihovi Mahmuda Derviša. Kad je uskoro, i jedini put vidjela pjesnika na nekoj književnoj smotri u Americi, prišla mu je, pokazala knjigu i pokušala da se izvini za “strašnu grešku”. “Bila sam smetena, pa sam ga zamolila da mi oprosti i da ću je ispraviti u drugom izdanju”, kaže. “Derviš je zurio u mene, pa u sliku”. Suze su mu potekle niz obraz ispod naočala s debelim okvirom, a onda je rekao: “Nemojte ispravljati, molim vas. Cilj mog života je bio da pišem pjesme koje će prisvojiti djeca”.
Na kraju, evo jedne sugestije onima do kojih će dospjeti ova priča. Pridružujem se Miljenku Jergoviću koji je na Facebooku napisao: “Mahmoud Darwish bio je veliki palestinski pjesnik i jedan od značajnijih, prisutnijih i upečatljivijih svjetskih pjesnika našeg doba. Nevjerojatno je dobro govorio svoje pjesme. Iako ne razumijete ni riječi arapskog, iako pred sobom nemate ni prijevod njegove pjesme, mogli ste ga bez daha slušati kako govori. I činilo bi vam se da je to poezija svih poezija, a da je arapski jezik svih jezika”. Jergović je preporučio da se posluša njegov govor prilikom primanja Bosanskog stećka u Sarajevu, koji je preveo Enes Karić, a može se naći na: https://www.jergovic.com/aj…/mahmoud-darwish-sta-je-poezija/. Pošto sada imate pored sobom prijevod pjesme “U Jerusalimu”, ja bih preporučio da je takođe poslušate na YouTubeu: https://www.youtube.com/watch?v=Vt5ceL8Zg84

Related news

Latest News
Hashtags:   

Palestina

 | 

metafora

 | 
Most Popular (6 hours)

Most Popular (24 hours)

Most Popular (a week)

Sources