Saturday 6 June 2020
Home      All news      Contact us      English
oslobodjenje - 15 days ago

Čudni su putevi životni

Vjernik bi odmah rekao “božije davanje”, štovatelj narodnih mudrosti bi naveo znanu “što posiješ, to požanješ”, moja draga Ana astrologinja bi događaj protumačila položajem nebeskih tijela koja vuku konce naših sudbina, skeptik bi sve to odbacio i s indignacijom rezonovao: “Ma dajte molim vas, to su samo slučajnosti, obične slučajnosti, kojima u neznanju pridajemo posebna značenja...” Ali, kako se ljudi ni oko vidljivih stvari često ne mogu složiti (uzmimo banalan primjer sudara i slučajnih svjedoka koji se razlikuju u iskazima), kako očekivati iste ili pak slične stavove u maglovitim sadržajima koji pripadaju zaumnim prostorima. Ali, pustimo raspravu, vraćam se priči koju je moj Čečo sa zanimanjem poslušao, a onda rekao: “Hej, Toni, ne’š vjerovati, ali i meni se dogodilo jednom nešto slično...”
Prije negoli Čečo krene sa svojom pričom, samo da podsjetim. Dakle, jednom davno, vraćajući se vozom iz Trsta uslišim molbu slučajnog saputnika, nekog Crnogorca koji, kao, studira u Beogradu, pa preuzmem nekoliko njegovih farmerki da bih ga tako spasio pred carinom. Svoju dobrohotnost sam debelo platio (oderao me carinik), mladiću bilo neprijatno, a ja bio ljut i na sebe i na njega i na onog carinika. Rastali se u Zagrebu, ja krenuo dalje prema Sarajevu, a on ka Beogradu. I, naravno, sahranio sam taj doživljaj negdje gdje već potiskujemo takve, slične i različite, sadržaje. Godinama kasnije, već kao novinar odem u Beograd, i tada je već to bio milionski grad, i naletim u diskoklubu “Amadeus” baš na tog mladića. Nije li čudno da se na tom ogromnom prostoru, u tom mravinjaku od ljudi, baš u određenom trenutku na tačno navedenom mjestu sretnem sa tim mladićem? Jeste, naravno, ali dogodilo se i samo da dodam da mi je taj mladi Crnogorac valjao i pomogao te noći kao da mi je brat rođeni.
A sad Čečina priča.
“Krenuli jednom Salko, Fudo, Hamika i ja u ribu na Ramsko jezero. Rano bilo pravo i kad smo došli do Konjica, tek se počelo razdanjivati. Prođemo Konjic, kad na cesti vidimo nekog čovjeka stoji pored otvorene haube na fići. Kaže Hamika Fudi - zaustavi da vidimo možemo li šta pomoći. A Hamika je inače znao oko auta i duša mu bila vazda nešto popravljati i ispitivati. I stanemo, čovjek kaže auto neće da mrdne, Hamika pogleda i kaže mu: ‘Uuuh, otišla ti bombina, moraš je zamijeniti.’ Čovjek se uhvatio za glavu, ne zna šta će, a Hamika kaže: ‘Fudo, hajmo se vratiti do Konjica da čovjek kupi taj dio... I bogami se vratimo, Hamika to jedan dva tri sredi i čovjek upali auto. Fali, zahvaljuje do neba. Onda mi svojim, on svojim putem... Prošlo par godina, opet ćemo mi u ribu, ali ne na Ramsko jezero nego na Drinu... Joooj da ti vidiš te divljine i ljepote na Drinjači gdje smo se odlučili logorovati! Spustimo se jednom divljom, makadamskom stazom sa Fudinim pežoom skoro do vode, odmah podignemo šator, namjestimo se i zabacimo... predveče založimo vatru, narežemo mezu, izvadimo rakiju i tako ćejfimo do u neko doba... Ali, usred noći krenu nevrijeme, kiša, grmi... Ujutro je prestala, ali na onoj stazi blato napravila, Fudo probo da krene, zaglavio se nema šansi da se iščupa. Šta ćemo, kud ćemo, popnemo se gore na put, blizu bio jedan ko granap i tamo vidimo sjede neki ljudi. Pošli smo tražiti pomoć. Jedan kad nas vidje, skoči odmah, šta je bilo, mi kažemo, a on će ti: ‘Sačekajte, odoh ja po volove.’ I nema ga neko vrijeme kad eto ti ga, vodi volove i nosi jedno dugo uže. I meni se učinio nekako ko poznat, a Hamika kasnije kaže, ja sam ga prepoznao... Možda jeste, možda nije. Helem, zakačimo mi onim užetom pežoa, volovi potegnu i auto ko flak izleti na cestu. Uh, spasi nas čovjek. Kaže Fudo hajde da ga sad častimo, hajmo domaćine na pivu, a on će ti nama:
- Nećete vi mene, nego ću ja vas počastiti.
Pa nas pita sjećamo li se mi njega. Ne sjećamo. A on onda:
- A sjećate li se ono kad sam ja s fićom zapeo kod Konjica?
Tad nama sinu.
- E, pa eto, nisam mogao onda, a evo sad je prilika da vam se revanširam.
I bogami se onda zadržasmo skoro do podne, piva po piva, haman se napismo.
I haj ti sad to objasni... da je baš njega u tom i tom trenutku dovelo pored granapa kad mi nailazimo. Ko da je to sve negdje dogovoreno i režirano...”
Zamisli me moj Čečo. Okrenuh se sebi, svom životu i zaronih duboko i daleko do dna i početka svog života.
Zna se da sam rođen mimo svoje volje, ko i svako živo biće. Ali, ali, moju skromnu biografiju krojiće bitni i nebitni ljudi postavljeni na životnu stazu kao neki smjerokazi. Recimo, mamina krsna kuma gospođa Segal, poznatija u krugu familije kao Stara. Uspjela je preživjeti ustašku vlast u Zagrebu i poslije krenula sa manufakturom u okviru koje je i moja mama zarađivala honorarno pristojan novac.
- Kod Stare sam znala prosječnu mjesečnu platu zaraditi za tri dana.
Radila je moja Zlata i u državnoj firmi, bila je to neka “Kartonaža” koja i nije imala veze sa njenom diplomom završene zanatske škole, smjer modistica. A gospođa Segal imala je ne samo vlastitu modističku radnju u srcu Zagreba (Bakačeva ulica, nadomak Kaptola) nego je opsluživala i mrežu, može se reći, konkurencije raspoređene uglavnom u starom dijelu grada. Stoga su joj itekako trebale Zlatine zlatne ruke: ko sad je gledam, u neizostavnoj pepeljari obavezno stoji cigareta, povuče dim ili dva, a onda se posveti sastavljanju svilenih cvjetova koji su ispadali iz njenih ruku kao iz mašine. Sad pa sad. I nije onda ni čudo da je gospođa Segal ne samo dobro plaćala Zlati, nego je, mogu reći, i voljela ljubavlju zaštitničke osobe. Pa kad je Zlata dobila pokajničko pismo od mog oca, koje mi je, već požutjelo, pokazala kada sam dorastao da mogu razumjeti (o, rano majčina, neprebolna!), gospođa Segal odlučila je da svojoj Zlatici pomogne. U pismu, inače, moj otac traži (i dobiće ga) razvod pravdajući se providno i nemušto kako je našao novi život u Mariboru gdje je kao vojno lice otišao na teren, a ispostaviće se da će tamo ostati do kraja svog života.
- Zlatice, ovaj tjedan bu došel jedan gospon iz Sarajeva. Malo je stariji (čuj malo, pune 24 godine!), udovac je, ali je jako vrijedan i pošten... Dođi da ga upoznaš.
Ispostavilo se da je gospođa Segal uspješna provodadžika jer nakon poznanstva Zlata je otišla u Sarajevo, najprije sama, a onda se vratila po mene i tako je jedan cvjetić (malo si tepam) istrgnut iz zagrebačke bašte i presađen u sarajevsku mahalu koja će potom, uglavnom, odrediti moj život.
Da ne bi majčine kume, garantujem, nikad i nigdje Zlata ne bi mogla sresti svog drugog muža Hamdu. Do tada nije, a pitanje je da li bi ikada moja Zlata otišla u Sarajevo i na izlet, a kamoli da živi u tom gradu?
Ali, kako sudbina, tako i opet neki bitni i nebitni ljudi i dalje će odlučivati o mom životu.

Related news

Latest News
Hashtags:   

Čudni

 | 

putevi

 | 

životni

 | 
Most Popular (6 hours)

Most Popular (24 hours)

Most Popular (a week)

Sources